09.11.2019.

POVRATAK U BUDUĆNOST vol.2

Strah da stvari koje činimo nisu pragmatične. To je definitivno najkonstruktivniji strah kojeg osoba može posjedovati, ali ujedno i najdestruktivniji. Kako sve nekada gubio i smisao i logiku, tako nam se može učiniti da naš čitav život ostavlja okus besciljnosti i praznine. Kroz te gubitke smisla čovjek može djelovati na kontinumu od visoko konstruktivnog do visoko destruktivnog ponašanja. Primjer za to je kriza srednjih godina, koja u svakom obliku predstavlja gubitak smisla. Međutim, postoji momenat u životu čovjeka koji ga integrira u kontekstu smisla, što može biti itekako retrogradno jer traganje za smislom je čovjekova misija, od najniže razine u svakodnevnici, do one cjeloživotne. Stoga, gubiti, tragati i pronalaziti smisao predstavlja dinamiku života, te je strah mnogo važan akter u svemu tome. Pragmatičnost nam je kao neki sigurni okidač, koji ukoliko dođe do kuršlusa izbacuje smisao daleko iz svog strujnoga kola. Ukoliko nema cilja, nema ni potrebe, a ukoliko nema potrebe, nema ni motivacije. Možda je bolji naziv za ovaj strah, strah od besciljnosti ili strah od gubitka cilja. Koliko god zanijekali, mi smo podešeni da pronalazimo logiku, da pronalazimo svrhu, ono što nema svrhe nema ni pravo na egzistenciju. Ali jedna je stvar jasna, a to jeste da često nećemo naći smisao u nečemu, ali ćemo to braniti, jer je to dio naše istine. Naša istina igra značajnu ulogu u ovom strahu, nekada može biti diferencirana i kao takva imati solo performans, ali u ovom kontekstu se integrirala kao imperativ logike. Proces traženja smisla i istine često će pratiti porazi, što svi ljudi sagledavaju kao nešto neugodno i sramno. Strah od poraza je glavni inhibitor za bilo kakvu revoluciju čovjekove egzistencije, koja može obuhvatiti i biološku razinu na način da se plašimo bespomoćnosti u patnji. Poraz doživiti je udarac na vlastitu sliku, na kredibilitet i na sve što smo izgradili. Kada bi se čovjek zapitao šta je to izgradio, možda bi i vidio da nije ništa... pa bi se poraza manje plašio i odvažno pokušao. Na to me podsjeća ona čuvena priča našeg zamalo Nobelovca Ibrišimovića, Bio jednom jedan,... gdje reče bio jednom jedan sve ga stid, drugi go, a njega stid. Jeo krišom... Mi bismo nerijetko svi jeli krišom, zanijekali bismo da smo gladni. Što će reći, svi bismo da mijenjamo nešto, a ne bismo si priznali da smo mi odgovorni, da smo mi poraženi. U kontekstu jedenja krišom i originacije te potrebe, sufije su imale zanimljiv pogled na to, na koji način su iz blagodati raja protjerana prva žena i čovjek, gdje su oni odlučivši da pojedu hljeb ili neku žitaricu, zbog čega im se pojavi potreba za velikom nuždo, a s obzirom da je to nečistoća koja ne pripada raju, vrijeme im bi i da napuste takvo mjesto. Nakon toga Adem a.s. prizna odgovornost i poraz, kao i mnogi drugi ljudi koji su poslani da pozivaju na činjene dobra. Postaše svi ti ljudi, poslanici, bolji nego ranije, uvidjevši svoje greške i potrebu za nečim mnogo Većim od samih njih. Ovo bijaše poruka čovječanstvu da ćemo i griješiti i gubiti, te da će poraz biti dio svakodnevnice, stoga se, uistinu, uzaludno plašiti poraza. Mnogo konstruktivniji strah bi bio strah od toga da ne pokušamo...

07.11.2019.

POVRATAK U BUDUĆNOST vol.1

Da nije sve onako kako izgleda i kako očekujemo uvijek će nas na jedan izvanredan način oduševiti i razočarati. What a time to be alive svi entuziasti ovog vremena će reći, dok ja i ne mislim baš s obzirom koliko je život kompliciran, ispunjen strahom, strahom od straha, strahom od sreće, ali i od patnje... Doba straha je doba u kojem živimo, stoga je ovaj serijal, nazvan po najboljem i meni lično najdražem filmu, posvećen svim mojim strahovima. Općenito ljudi se najviše plaše toga da ih je strah, te vjerujem da će ovakvim konstatacijama biti prožet ovaj moj pokušaj da sebe učinim što više ranjivim i nemoćnim i bespomoćnim. Koliko se uostalom ljudi libe pokazati ranjivost? Ona je intimna... Ona je nešto što prekrivamo nervoznim osmijehom. Ranjivost najprije možemo uočiti kod one pojavne kad je čovjek fizički bolestan i onda kada nije. Nadmeno se nerijetko ponaša, pa čak i nedodirljivo kada njegov biološki integritet nije narušen, a kada disbalans nastupi hvata se za svaku slamku spasa, jer upravo tada nastupa najgori osjećaj kod čovjeka, osjećaj nesposobnosti za kontrolu. Upravljanje nam pruža sigurnost i kada imamo mogućnost upravljanja ishodima, tada slijedo ekstaza našeg samopoštovanja. Međutim, šta je to posebno u tome da budemo ranjivi i bespomoćni? Zamišljamo kako ćemo promjeniti svoje navike, zdravije živjeti i razmišljati, dajemo obećanja sebi, drugima, Bogu i imamo u sebi potrebnu motivaciju, tu pokretačku snagu i iskru koja nam neće dozvoliti da stanemo pred izazovom. Možda je sada odgovarajuće pitanje da li je čovjek više u prednosti kada je ranjiv ili kad je nedodirljiv, da li je za čovjeka konstruktivnije primiti kompliment ili kritiku? Osim ovog egzistencijalnog straha, ono što je sve aktuelnije jeste strah od neizvjesnosti zbog, opet, straha nestanka zdravog razuma. Općenito društvo je kreiralo te instance koje će utvrditi šta je to zdrav razum... ali šta ako se plašim zdravog razuma? Sve više mi taj neobični strah jača, od svakodnevnice vlastite, do općenite slike o dešavanjima u svijetu. Politička situacija koja je u jeku institucionalnog stvaranja narativa nije u skladu sa realnošću u kojoj živimo, i vjerujući u to manje se plašim onoga što saznam, kao npr. da treća po jačini stranka u Njemačkoj, AfD kao predstavnica ekstremne ljevice okuplja istomišljenike upravo u našem regionu, i indolentni i nehumani trampizam popularniji je nego što se iko nadao; da osoba koja je stravstveni ljubitelj Srba, gdje ne vidim nikakav problem, i njihovog masterpiece-a devedesetih viktimizirajući ih, gdje pronalazimo problem kao i mnogi drugi, dobija Nobelovu nagradu za književnost; sva sreća pa postoji bolestan razum, koji će kazati da kako su i mnogi drugi dobili te famozne nagrade ne znači da su oni instance morala, ali i kreiranja naše kolektivne istine. Teško je nekada ostati motiviran i optimističan, naročito ako se radi o zdravlju razuma. Nego strah je autentičan čovjeku jer znamo da postoji, upozorava nas na opreznost jer se nalazi nešto što može ugroziti naše bivstvovanje. Krajnji cilj suočavanja sa strahovima jeste i na poslijetku ukazati na njihovu iracionalnost, jer ni u kojem smislu nije pragmatično pričati o njima, a ne operacionalizirati ih.

27.10.2019.

DIKSURS PRIJATELJSTVA

Glavna opaska koju roditelji promiču kod svoje djece jeste da im oni nisu prijatelji, nego roditelji. Etimološki riječ prijatelj u sebi nosi korijene poput prisan, prija, prijek i svoje značenje će uvijek naći u tome da se ogleda kao pozitivan i blizak odnos između pojedinaca. Na koji način prijatelji nisu dovoljni da opišu roditelje? Jel to znači da bilo koji prijateljski odnos u svakom slučaju i uvijek manjka i ništavan je? U sagledavanju nekih odnosa osobe nerijetko subjektiviziraju svoja iskustva kao okvir razmatranja svih drugih, i ni na koji način nisu u stanju promjeniti poglede na to i biti spremni za mijenjanjem mišljenja. Utoliko, ljudi apsolutiziraju svoju istinu koja je neoboriva, onim što vide i onime što čuju, bez obzira da li je to parcijalna i cjelovita informacija, i u kojem kontekstu je riječ. Smatram da je prijatelj daleko podcjenjen i da prvo šta nam padne na pamet kada pomislimo na prijatelja, riječi bude o osobama koje nisu sa nama u srodstvu, a imamo blizak odnos sa njima. Naime, čovjek kao biće sa mnogo mahana, može naime imati različite socijalne uloge identite, opozitne ili dihotomne osobine i to sve istovremeno. Riječ je dakle o nemogućnosti osobe na sposobnost serijacije i tranzitivnost, jednostavnije kazano osoba smatra da jedna stvar može bii samo jedna istovremeno i trenutno. Dakle jedan čovjek može biti sin, ali nikada neće biti roditelj, ili može biti vjernik, i nikada ne slagati. Bukvaliziranjem ste razumjeli koji je cilj, te su u ovo uključeni i drugi aktualiteti koji nas prate, kao loši klišeji, kao predrasude, generaliziranje itd. Čovjekovom mozgu je najlakše na ovaj način funkcionirati, razgraničavanjem, rigidnim granicama, jer prostiji pogled na svijet, simplicira i život čovjeka. Koliko je važno imati jednostavan život, a biti ekstreman i radikalan u svemu? Tako je i sa prijateljima, roditelji na prosto ne mogu nikada biti prijatelji jer su u srodstvu sa nama, nikada nas, zaboga, neće izdati i sama pomisao da roditelji trebaju da budu prijatelji je degradacija njihove uloge u životu njihovog djeteta. Time se njihovo dijete neće prema njima odnositi kao prema roditeljima, nego će svoje ponašanje valorizirati i odmjeriti kako ga odmjeravaju prema prijateljima. Često su prijatelji osobe kojima nismo ništa dužni, niti su oni nama ili imamo neki neutralan pozitivan odnos tražeći neke druge vrijednosti i benefite u smislu socijalne podrške. Možemo otkriti svu farsu ovog problema u tome da ukoliko roditelje posmatramo i kao prijatelje, mi ustvari njima nećemo biti ništa dužni, i monopol nestaje, a zajedno s njim i manipulacija. Ovdje nije riječ, dakako, o tome da li je moralno ili nije pomagati svoje roditelje i činiti im dobro. Ono što je roditeljima nerijetko cilj jeste, najprije, kod svoga djeteta razviti ovisnost o njima (nakon čega se bune o niskoj razini autonomije kod njihovih potomaka), zatim dužnički osjećaj, gdje se sve manifestuje zbog straha da će njihova djeca zaboraviti sve ono što su oni za njih, kao roditelji, činili, kao npr. mijenjanje pelena, vodanje po doktorima itd. Jedna misao mi je često u glavi, a to je da onaj koji ne traži ništa, zaslužuje sve. Prijatelj je opis za osobu za koju znamo da im je stalo do nas i da ćemo se moći osloniti na njih i to bi i roditelji trebali proklamovati sa svojom djecom. Roditelji će uvijek biti tu za nas, ali neki od naših prijatelja možda i neće, stoga roditelji možda i jedini zaslužuju da ih se zove prijateljima.

20.10.2019.

BESTEŽINSTVO

Kontrola je imperativ u životu. Balans je čemu težimo u svemu. Ma kako bilo destruktivno čovjek će tražiti balans jer je to logično u njegovom poimanju. Kada balans promakne čovjek gubi kontrolu, a taj osjećaj je najniži stepen egzistiranja. Da li je to društveni normativ ili kolektivno težnja svih ljudi? Glina i plastelin se mjese i nikakve kontrole nemaju pri tome, imaju otpor, ali na kraju umješan majstor napravit će nešto čemu se svi dive ili pak služi nečemu. Povrh svega na kraju procesa oblikovanja glina prolazi kroz proces utemeljenja koji će je ili uništiti ili joj dati cjelovitu svrhu. Da li možemo ljude podijeliti u te dvije grupe ljudi kojima se svi dive i koji služe nečemu? Kada pomislimo o divljenje, popularnosti i poštivanju od drugih ljudi to nam zvuči tako površno, a svi ka tome strijemimo. To nam daje snagu, to hrani naše samopoštovanje. Od malih nogu učimo kako rekogniciju od drugih ljudi transformirati pri sagledavanje samih sebe. Na koji način može biti zadovoljan u kontekstu vlastitog samopoštovanja, a da pri tome nije prepoznat i uočen? Kako prebaciti taj lokus kontrole sa drugih na same sebe. Postoji jedna životna filozofija da je čovjek sposoban kontrolirati svaki pa i najmanji proces u svome tijelu, te imati kako biološku tako i psihičku kontrolu nad čitavim svojim egzistiranjem. To se ogleda u praktičnom primjeru, gdje osoba može donijeti odluku da više neće biti bolesna, i to, i ne bude. Kakva snaga pokreće te odluke, te šta se nalazi iza toga? Zavirimo li u sebe, najprije dolaze naša sjećanja koja pulsiraju s obzirom na svjesnu i nesvjesnu zaokupljenost njima. Taj zastor čovjeka može držati čitav život zaokupljenim i nikada mu ne dozvoliti da uistinu istraži sebe. Nikada mu ne dozvoliti da se istinski pokrene, da čini ono što njega čini sretnim. Kako otkriti šta čovjeka čini sretnim? Ljudi naočigled traže odgovor na mnoga pitanja guglajući ih, ali i to je neki vid traganja za odgovorom. Ako ste se ikada pitali mogu li se norme za sreću generalizirati, to je i učinjeno, te Vam u potpunosti izdvajam ovaj poduhvat psihologije, gdje se kazuje kako najprije moramo biti sa onima koji nas čine sretnim, zatim držati se naših vrijednosti, prihvatiti dobro i nadati se još boljem, raditi ono što volimo i naći svrhu, slušati svoje srce, mijenjati sebe i biti spreman za promjenu, te uživati i naočigled jednostavnim stvari. U ovom receptu za sreću možemo sresti sami sebe, kako nakon dugo vremena otkrivamo gdje smo pokazali onaj manje inteligentan dio naše ličnosti. Prvenstveno u tome što recept za život ne postoji, a ako je čovjeku sreća imperativ egzistiranja onda je kontrola apsurd od kojeg trebamo bježati. Čovjek može imati kontrolu, ali i ne mora, čovjek može biti sretan, ali i ne mora. Značajni dio cijele priče je da li to čovjek i želi. Iz nesreće i nezadovoljstva se gradi promjena, u sreći i konformizmu stvari stoje u jednom mjestu. Kako pronaći sreću u nezadovoljstvu je marginalno pitanje, koje čovjek tako spretno isključuje, a ono predstavlja podnaslov priče o životu. Kao što naslov ne govori sve, podnaslov može u nekim slučajevima otkriti mnogo više od naslova. Ukoliko čovjek svoju svjest usmjeri na ekstrakciji sreće u nedaći, na bolesno smješan način može doći do odgovora da i kada patimo mi smo uistinu sretni.

14.10.2019.

PSEUDOHUMANIZAM

Posljednje četiri godine proveo sam studirajući jednu od pomagačkih nauka sa najviše potencijala od koje, baš, i nema hljeba u Bosni i Hercegovini. Pomagačke nauke su generalno podcjenjene na našim područijima i s obzirom na tradiciju i kulturu ovih prostora na neki način porodica je ona na koju se društvo poziva kada je riječ o protekciji, podršci i bilo kakvom mjestu sigurnosti. S druge strane, je li moralno primati novac za pomaganje drugima, gdje je tu humanistički duh i sva priča o podršci onima kojima je potrebna. Logično, društvo je to koje treba angažirati pomagačke nauke i profesionalce kada je riječ o rješavanju socijalnih problema, ali na neki način priča o pogrešnim ljudima na pogrešnim mjestima u našoj domovini nema kraja. Zašto investirati novac u profesionalni kadar kada možemo jačati naše disfunkcionalne porodice i time produbljivati kolektivnu dubiozu. Zapadno Evropske Zemlje prednjače u teoriji i praksi pomagačkih nauka, iako to tamo biva deficitarno zanimanje, upravo iz razloga što su mogućnosti i područje djelovanja široke. S druge strane, iako teorija i praksa prednjače oni su doživjeli svoj apsolutni poraz konceptima poput jačanja rezilijetnosti i politikama za smanjenje štete. To je ujedno i glavna humanistička revolucija ili peak naše civilizacije kada je riječ o, ujedno podršci pojedincu i zaštiti društva, gdje su Skandinavske zemlje uložili tolike napore da razviju politiku zaštite svojih građana. Odgovor proizilazi iz izbora, pojedinci koji su se marginalizirali svojim ponašanjem dati izbor liječenja ili, s druge strane, podrške pri dubljoj segregaciji i na kraju kobnom ishodu. Na koji način? Osobi se omogućava da dobije ono što želi pod svaku cijenu, opojno sredstvo, s tim da ne ugrožava druge, odvaja se od drugih građana koji žele zaštitu svojih prava. Volicija i motivacija su izrazito važne pri rješavanju problema, i svakako izbor pojedinca je ono što kontroliše ishod, međutim ova politika je hemoterapija modernog društva. Ona s jedne strane ubija karcinome našeg društva izborom samih karcinoma, a druga strana medalje jeste što se ovo smatra najznačajnijim pomakom kada je riječ o pomagačkoj profesiji s tim da pronalazi svoje utemeljenje u ljudskim pravima. Ovaj program ima pozitivnih strana koje se povezuju sa edukativnim aktivnostima, ali pod cijenu upoznavanja sa načinima uzimanja psihoaktivnih supstanci, do snadbijevanja osoba koje su ovisne sa opojnim sredstvima. Ovaj program je izrazito efikasan u Skandinaviji i Zapadno Evropskim Zemljama, ali priča o tome da kao i mnoge druge mustre možemo primjeniti na našim područijima unatoč kontekstu i filozofiji našeg društva je apsurd i kolaps socijalne politike. Drugi koncept, po strukturi sličan harm reduction programu, potencira rezilijentnost kao apstrakciju koja se nastoji logički dokučiti kao nešto integrisano i utemeljeno postojano. Na ovaj način kao što osoba ima biološki imunitet koji se jača i razvija, ona ima i imunitet za suočavanje sa stresorima, izazovima i životnim nedaćama. Vrhunac ovog konstrukta jeste vještina odskakanja nakon neposrednog traumatičnog događaja. Ovaj koncept je u mnogome bezopasniji od programa smanjenja štete, ali apsolutiziranje onoga što je relativno ni na koji način ne može imati pozitivan ishod. Problem je smjer koji dobijaju ovakvi pristupi u radi sa onima kojima je podrška potrebna, a ne sami početak ovih koncepata. Sav ovaj diskurs ima pozitivističku pozadinu koja čovjeka posmatra jednodimenzionalno i jednoobrazno.

10.10.2019.

UTJELOVLJENJE MEDIOKRITETA

Posljednjih godina sve više mladih napušta zemlju i mnogi se pitaju zbog čega. Iz nekog općenitog gledišta to ne treba da bude iznenađenje, te su ranije ljudi odlazili kao i danas, te su jedni bili nezadovoljni, a drugi zadovoljni i sl. Razmišljanje o budućnosti je uvijek bila instanca zrelosti, onaj koji ima širi pogled i prati dugoročne posljedice je uvijek u prednosti da nešto i ostvari. Kako sebe staviti u poziciju osobe koja razmišlja o budućnosti i kako to iskoristiti je postalo glavno područje rada uspješnih ljudi, jer oni su kao zbog nekog vlastitog uspjeha došli do tog položaja, stoga žele svoje znanje podijeliti sa drugima bez neposrednog interesa. Nazovimo ih biznismenima postmoderne u ovom kontekstu koji imaju samo jedan posao, a to je prodati priču uspješnosti. Zanimljivo je gledat kako ljudi otkidaju na njihove motivacione poruke, padaju u trans, jednako kako je zanimljivo gledati Torabija kako iskorištava energiju malih zelenih bića iz svemira i liječi naš, ionako, upatan narod. Kako je narod kod Torabija kupovao sebi nadu, vjerujem da istim pristupom osoba koja želi postati uspješnom kupuje sebi jedan zalogaj nade ispred takvih žirovana. Vjerujem da postoji i mustra neka općenita za primjenu, do te mjere nije kompleksno izvoditi ovakve poduhvate, ali je zanimljivo na koji način takvi showmeni prikupe publiku za kratko vrijeme. Taj momenat se naziva snowball pristup, gdje poput grudve snijega sa vrha brijega puštene, nakupi se običnih ljudi, i ovih, i onih, te na kraju dobiješ materijal spreman za rezbarenje. Prodavanje magle je oficijelno postao zanat 21. stoljeća. Ko nije uspio savladati magloprodavačke vještine, na dnu je ekonomske piramide kao obični konzument. Pri izboru posla kojim se želimo baviti, većina ljudi gleda kao na jedan segment svoga života. U potpunosti je izostavljen holistički pristup u toj vrlo važnoj odluci. Nedostaci u odgojno-obrazovnom sistemu ne moraju demotivisati čovjeka da ostane zakinut za vještine kritičkog mišljenja i izoštrene emocionalne inteligencije. Zato i postoji ovaj blog, da, mali čovjek, ili veliki, postane svjestan da ljudi koji pričaju o uspješnosti ne moraju nužno biti uspješni. Vratimo se na sami početak i narativa odlaska mladih iz BiH - u tom pogledu možemo prizvati diskusiju pobjediti sistem ili mu se pokoriti? To prepuštam Vama koji čitate! Ono što me je fasciniralo ove godine jeste način na koji se raspala Austrijska vlada zbog skandala koji se desio. Vjerujem da bi naši ljudi i dalje ostali tu gdje jesu, na svojim pozicijama, ne priznavajući svoj lični i profesionalni poraz, opet jedna extra stvar našeg naroda - nikada ne odustaj, ali imam osjećaj kao da se u ovom momentu i ne trude. Zbog letargičnosti i puta sa manjim otporom, odlaskom iz države, naroda, oni koji su izabrani uvidjeli su prag do kojeg mogu ići, uigranom stazom opet, i opet će zaigrati. Dijelim radost zbog kapitulacije Kurca i njegovih saradnika ekstremističke desnice, ali me zabrinjava u kojem dijelu naše svjesti je prihvatljivo iznova dopuštati da isti ljudi ponavljaju iste greške. U tom smislu nameće se veliko pitanje, a to je zaslužuje li ovaj narod bolje? Mislim da smo u našoj nacionalnoj politici zakazali... ne naši političari, nego naša, tako rečeno, narodska politika ili društvena filozofija.

06.10.2019.

DOKTRINA ŠŠŠŠŠŠŠ

Biti pismen u današnje vrijeme nije samo poznavati slova i glasove i njima manevrisati. Naprosto, pismenost je privilegija koja se steče neposrednim iskustvom, a ne pukim učenjem i reproduciranjem. Pismen znači biti svjestan, biti aktualiziran, jer vrijednost se pokazuje onime što jedna individua radi, a ne način i put sticanja znanja. Ono što je aktuelno, to je i trenutno, ono što je trenutno je promjenjljivo, na koji način onda postoji integritet aktualizacije, ako se ona mijenja. Historičari jednog vremena su, kako kaže Nametak, u službi vlasti. Tek pedeset godina nakon nekog događaja se doznaje prava istina, i vjerovatno, jedna generacija koja je poznavala tu istinu od samoga početka i umre za to vrijeme. Preostaje se nadati da će i naše društvo, a i cijeli svijet, za otprilike 25 godina poznavati istinu i biti svjesno onoga što se dešavala na našim prostorima. Stvorio sam jednu teoriju za sebe, da, u jednoj sobi ne može te, a da ne pronađete osobu koja je nekoga izgubila u ratu. Možda je to bila neka autoidentifikacija, jer to može biti apsolutna istina u slučaju da ste vi osoba koja je izgubila nekoga. Da li je važna naša istina i postoji li neki linijar koji će mjeriti vrijednost jedne istine. Za vrijeme rata bi popularna ona za jednog Srbina ubit ćemo stotinu Bošnjaka, što znači da jedan Srbin vrijedi kao stotinu Bošnjaka, što opet znači da ukoliko trebate napuniti neku prostoriju kojoj je kapacitet 5000 ljudi, treba vam pedeset Srba ili 500,000 Bošnjaka. Formula je jasna i ona se može primjeniti na svim mogućim relacijama, recimo pri mjerenju istine. Kako u kvantitativnim istraživanjima za istraživanje velikog uzorka, koji je statistički značajan, treba vam 101 ispitanik, za istraživanje jedne istine treba vam jedan Srbin koji će vam dati istinu. Bošnjaci su valjda ostali na tome da vrijede kao 1/100 jednog Srbina pa su se rasčlanili i fragmentirali u mnoge frakcije. Vrlo je poznat fenomen unutarnacionalne netrpeljivosti kod Albanaca i Bošnjaka, jer ko se može mrziti više od onog najbližeg tebi. No, sav diskurs o nacionalitetima počiva na tome da je povrh svega to jedna ogromna laž. Ako računamo da dijelimo genetski materijal od jednog zajedničkog početka, svi su povezani na neki način, naravno sa biološke strane. Ali nije sve u tjelesnim tekučinama, društvo je nekada za pojedinca Bog, i ono zadaje imperative koje ni sam Bog ne može zadati. Ono što je veliki problem jeste da su ljudi zamjenili one teze imati i biti, i na pitanje da li je bolje imati ili biti, odgovor daje društvo, a ne pojedinac. Koja je vrijednost biti, ukoliko ne posjeduješ? Naomi Klein je pokušala izraditi mustru i na jedan način strukturirati obrazac koji se primjenjuje na globalnoj razini, počevši od konteksta ideologije, pseudodarvinizma, te socijalnog i ekonomskog darvinizma gdje najjači opstaju, do njenog razvoja u primjenjivu formu. On se ne mora dešavati na makro nivou, često slične pojave osobe doživaljavaju u mikro odnosima i samo je pitanje osvještenosti upravo u smislu da je pojedinac siguran i tako se osjeća dok ne doživi iskustvo na sopstvenoj razini.

02.10.2019.

PARADIGMA ZLA

U osnovi onoga što se naziva zlo, ne može se izuzeti samo jedan objašnjavajući pravac. Ono je kao takvo multidimenzionalno, motivacijski poduprijeto sa različitim idejama koji kolaju kroz mozak negativca. Taj negativac nikada nije znao odgovoriti izazovu nego je nepostojanje mehanizama za odgovorom na probleme kanalizirao ka alternativnim putevima ispoljavanja unutarnjih konflikata. Tokom 19. i 20. stoljeća aktuelno je vladala biološka teorija u objašnjavanju kriminaliteta, gdje je eksplicirano kako se pojedini ljudi rađaju kao ubice i zli ljudi, skloni alkoholu i kockanju i drugim negativnim pojavama. Skoro isto kao i sav narativ o gay genu. Naime, hereditarni aspekt i atavističke biofizičke strukture su ključ u razumijevanju zašto je neko zao. Sudbina je čovjeku bila ispisana, izgleda, u samoj utrobi njegove majke i svaki snop njegovog genetskog materijala je ukazivao da će biti zao. Ono što je zanimljivo jeste da su uspjeli to potkrijepiti i karakterističnim izgledom problematične osobe, velik nos, velik ponos. U blizini Goražda mladić je počinio trostruko ubistvo, ubivši majku, očuha i staru nanu u porodičnoj kući. Profesionalci su istražili svaki aspekt, a glavni im je bio hereditarna dimenzija psihopatije u njegovoj obitelji. Ostalo je, čini se, manje važno, a i ono što je izneseno djelovalo je kao opravdanje samoga čina. Sredinom 20. stoljeća objašnjavajuća paradigma je izgubila svoju moć i kako to biva, oni koji su je sprovodili ostali su zatvoreni u njoj sa svakim otporom ka mogućem novom rasvjetljavanju čovjekova ponašanja. To je, također, ekranizovano u igranu seriju, u kojoj glavni protagonisti nastoje sagledati izrazito teške slučajeve sa drugih stolica, gdje ispituju najteže počinioce krivičnih djela. U centru njihovog pionirskog istraživanja bila je sredina pojedinca, psihološka dimenzija, porodični aspekti i druga područja, ali jedini način dolaska do informacija bio je ulaženje i uigravanje u svijet osobe koja kazuje priču. Društvo tada nije moglo zamisliti da se neko ne može roditi zao, te su to hladno prihvatali dok ovaj poduhvat nije donio rezultate i načine primjene. Ovaj spoj socioloških i psiholoških elemenata u objašnjavanju, naime, dugo je zadržao objašnjavajuću moć, te i dan danas ima svoj uticaj u eksplikacijama, iako se sav sud oko počinjenja krivičnog djela sveo na uračunljivost, umišljaj i nehat, što su opet finalni ishodi tih teorija. Sa neke općenite razine možemo se vratiti na mikro razinu u našim odnosima, i promisliti kako mi objašnjavamo naše zlo. Ono ne mora biti u suštini zlo, može biti naš narativ ili čak zlo koje mi vidimo kao dobro. Da li je čovjek sklon opravdavati svoje zlo, uključujući mnoge faktore ili je ipak koncept izbora na što se nerijetko oslanja? Sva maglovitost se može iskristalizirati kroz to da, kada se čovjek pomiri sa time da svoje odluke ne donosi sam, izostatit će bilo kakva promjena u budućem ponašanju i uslijedit će jedan začarani krug navika u kojima se kreće nalazeći objašnjenje u svima, osim u samome sebi. To nije uvjetovano time da osoba sama vrši introspekciju, ali realno u našem društvu ne postoji izgrađeni mehanizmi, niti kadar, kroz sisteme obrazovanja i zdravstva da uoči mnoge početke stvaranja individualnog konstrukta neodgovornosti za vlastito ponašanje. Ono što je sve više cilj odgojno-obrazovnih institucija jeste obrazovanje, a sam uzrok toga je filozofija društva i apatičnost prema drugima.

28.09.2019.

BITI ČOVJEK

Agenda znanosti modernog doba podređena je tome da cjelokupno životno iskustvo nastoji pručavati na normama koje predstavljaju, na jedan način, surovi tjelesni doživljaj onog što vidimo i čujemo. Sve je podređeno iskustvenim čulima, trenutačnom stanju i sve ono što se ne može vidjeti, trenutačno sluhom dokučiti i odgovor trenutni dobiti ostaje u vidu spekulativnog govora i neznanstvene spoznaje. Religija kao takva, evolucionističkim tezama se nastoji pobiti, i postojanje i djelovanje čovjeka u smjeru populističke ideologije razvoja čovjeka, odnosno evolucije i prirodne selekcije. Mnogostrukost čovjeka nalaže nam da ga moramo obuhvatiti i u njegovoj pojedinačnoj strukturi, ali i kao i dio čovječanstva, zajednice, umeta, džemata. Čovjek je izmješten i u direktnoj je svezi sa svime što ga okružije, zna poimanje tih stvari i njihove odlike, osjeti putem receptora vidne i slušne manifestacije i mnoge druge elemente, ima svoje interese i navike i u suštini je slobodan u smislu izbora, ali nije i neovisan od strane okoline. Da bismo doživjeli smisao bivstvovanja i svrhu i cilj postojanja, nužno se trebamo osvrnuti na odrednice kojima je čovjek okarakterisan. Upravo taj sklop oblilježava kontinum čovjekovog djelovanja kroz povijest, a u kojima je okvirima i relacijama čovječanstvo ostvarivalo svoje potencijale, koji su jednim zajedničkim koncenzusom svih mislioca, autora i naučnika ograničeni. Dakle čovjek je nadasve ograničen, ali bitno je znati da je čovjeku kroz stvorenja, prirodu, kosmos i svemir, ukazano na to da izvan njega bivstvuje i živa i neživa priroda i materija, te implicitno se zaključuje to da je čovjek u beskonačnom sistemu vidno i znatno ograničen. Svojom neovisnošću i ograničenošću da djeluje prema drugim stvarima iznosi svoje svojstvo slabašnosti, kako Halilović (2016, 91) iznosi da je čovjek slabašno biće u svojoj knjizi Šta Kur' an kaže o čovjeku, antroploški deskribirajući vijekovima misteriozni fenomen, odnosno čovjeka, koristeći se faktima iz časnog Kur' ana. To je samo jedna paralela koja govori o čovjekovoj ovisnošću prema opskrbi. Međutim, način uredbe materije u vremenu i prostoru, govori o određenom redu, sistemu, organizaciji koja nas upućuje da haos i slučajnost ne mogu biti kreatori ovog savršenstva. Pitanja početka postojanja same zemlje, od strane pristalica darvinizma poimano je na način zakona poput gravitacije koja je iz ništa stvorila nešto, gdje Hoking (Hawking) i Mlodinov (Mlodinow) navode spekulacije poput – Zbog zakona kao što je gravitacija, univerzum može sebe da stvara ni iz čega i to će i činiti. Spontano nastajanje je razlog što postoji nešto umesto ničeg, što postoji univerzum, što mi postojimo (Velika zamisao, 2011). Označiti ovu tvrdnju kao spekulacija, ili jedan oblik znanstvenog neutemeljenog nagađanja, mišljenje je mnogih autora, poput Marsela Glajzera (Marcelo Gleiser) koji navodi - razmatranje finalne teorije u suprotnosti je sa samom suštinom fizike, empirijskom naukom zasnovanom na postepenom prikupljanju podataka. Zato što nemamo instrumente sposobne da mjerimo svu prirodu, nikada ne možemo biti sigurni da imamo završenu odnosno finalnu teoriju ili paradigmu koja objašnjava sve. Uvijek će biti prostora za iznenađenja, kako se historija fizike pokazala iznova i iznova. Zapravo, za mene je prilično pretenciozno zamisliti da mi ljudi to možemo i postići. ... Možda bi Hoking trebao da ostavi Boga na miru (Hawking And God: An Intimate Relationship, 2010). Znanstvena revolucija, koja predočava pojavu nove paradigme u objašnjavanju fenomena i manifesta u svijetu koji nas okružuje, za čovjeka ni na koji način ne može biti finalan niti cjelovit, potpun u objašnjavanju, u smislu ograničenja čovjeka kojima je odlikovana u poimanju određenih pojava. Jednostavno, čovjeka konstitucija nije za tu svrhu namjenjena. Kao zamisao mnoge osobine kreacija, govori mnogoštošta o samom kreatoru. Isak Njutn (Isac Newton) to najbolje formulira govoreći da – zadivljujuć poredak u svemiru može se pripisati samo jednom svemoćnom i premudrom Biću. Ovo uzvišeno biće upravlja svijetom ne kao njegova bit, već kao Gospodar svega! Zbog te svoje vlasti Gospodin Bog se naziva svemoćnim i sveopćim Gospodarem. Pravi Bog je živi, premudri i sveobuhvatni Bog. On je iznad svega i bezgranićno savršen. Iz prethodno navedenog možemo uzeti naputak da postojanost sistema i uređenosti upućuje na inteligenciju, a kreacija upućuje na svrhu i finalni cilj. Jedan od ajjeta iz posljendje objave u suri El-A'raf (172) kazuje – I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?', oni su odgovorili: 'Jesi, mi svjedočimo', i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome nismo ništa znali. Ovo svjedočenje možemo promatrati na način da duša tada nije imala organa pamćenja, čime bi kasnije zaboravila, nego je ovo svjedočenje kao takvo ostalo utkano u njoj u vidu potrebe za vjerovanjem. Te se ta potreba na različite načine manifestirala kroz povijest, gdje pored religija objavljenjih Božijom intervencijom, ljudi su sami počeli kreirati bogove i božanstva. Kao autentične zadržale su se i danas tri najdominatnije religije u svijetu. O zabludama koje pridonose čovjekovim različitim konstrukcijama stilova života, ponajbolje objašnjava Kant u svome djelu Kritika čistog uma, navodeći da ako ne postoji nikakvo prabiće koje je različno od svijeta, ako je svijet bez početka, pa, dakle, i bez tvorca, ako naša volja nije slobodna, i ako je duša isto tako djeljiva i raspadljiva kao i materija, onda i ideje morala i njegovi osnovni stavovi gube svaku vrijednost i padaju zajedno sa transcendentalnim idejama koje su sačinjavale njihov teorijski oslonac (1970 , 367-368). Iz ove misli Kanta možemo proizvesti zaključak da čovjek kao takav ukoliko smisao, ukoliko apsolut koji je odredio nastanak zemlje i života na njoj ne postoji, nema potrebe biti moralan niti činiti dobro, nego zalud svojim nahođenjem odrediti smisao, i uspostaviti vlastite teorije i zakone po kojima će se normirati. U plemintom Kur' anu vrlo često se spominje spoznaja Boga, te upravo spoznaju spominju i svi muslimanski učenjaci, nadasve pojmu dokazivanja Boga samome sebi. Spoznaja je daleko superiornija od dokazivanja, spoznaja utjelovljuje nužnost Boga u životima ljudi, i na prikladan način ljude motiviše da istražuju i prikupljaju znanje.

25.09.2019.

DEVIJACIJA

Intrigantno je to kako se neka pojava u društvu proziva devijacijom. Kao da nikada nije imala doticaja sa društvom, nešto što je van njega, što se kosi sa njegovim sistemom vrijednosti. To je poput jedne linije koja se razlomi u dvije, vidljiv je početak rascjepa linija, ali svaka putuje različitom stazom i nijedna se ne preklapa niti ukrštava. Bilo koji društveni problem od milja će narod prozvati bolesti, ne znajući da kada nekoga proglasiš bolesnim on je rješen bilo koje odgovornosti. Pa mi i društvo često nazivamo bolesnim, nije ono samo odgovorno za mnoge društvene probleme i pojave. S druge strane društvo da bi se odbranilo proglašava nešto devijacijom, to je skidanje odgovornosti, ali na kvadrat. Bez ikakve nade da se popravi stanje i prizna odgovornost, ni društvo ni pojedinac nisu odgovorni za mnoge stvari. Uzmimo za primjer kockanje. Desio se slučaj u BiH kada je poštar ukrao penzije i sve ih uložio na klađenje. Taj novac je i izgubio, a na kraju se iz cijele priče o samoj krađi nečijeg prava, imovine izuzelo da je poštar bio patološki kockar. Ne želim biti isključiv, za kockanje kao sociopatološku pojavu, rizični faktori mogu biti unutarnji i okolinski, oni dio ličnosti i povezanih sa ponašanjem pojedinca, motivacijom i kognitivnim distorzijama, i oni dio njegove sredine, porodice, uslova, vremenske orijentacije, pristupačnošću i dostupnošću. Društvo ne snosi odgovornost za tog pojedinca, niti pojedinac snosi odgovornost kao takav. Ono što je važno jeste da potrebu uvijek moramo razumjeti, jer ona nikada nije iskonski povezana sa njenom manifestacijom, dok ponašanje sa druge strane treba osuditi. U sistemu u kojem niko nije odgovoran ni za što, ne postoje posljedice osim za žrtve sistema, ne postoje sankcije osim za malog čovjeka, ne postoji sistem osim za običnog građanina.


Stariji postovi


LISTENING

MY ONLY ONE


POWERED BY
Powered by Blogger.ba
Desing by #marivetluk

ON MY MIND
BROJAČ POSJETA
1281

INSTAGRAM