02.10.2019.

PARADIGMA ZLA

U osnovi onoga što se naziva zlo, ne može se izuzeti samo jedan objašnjavajući pravac. Ono je kao takvo multidimenzionalno, motivacijski poduprijeto sa različitim idejama koji kolaju kroz mozak negativca. Taj negativac nikada nije znao odgovoriti izazovu nego je nepostojanje mehanizama za odgovorom na probleme kanalizirao ka alternativnim putevima ispoljavanja unutarnjih konflikata. Tokom 19. i 20. stoljeća aktuelno je vladala biološka teorija u objašnjavanju kriminaliteta, gdje je eksplicirano kako se pojedini ljudi rađaju kao ubice i zli ljudi, skloni alkoholu i kockanju i drugim negativnim pojavama. Skoro isto kao i sav narativ o gay genu. Naime, hereditarni aspekt i atavističke biofizičke strukture su ključ u razumijevanju zašto je neko zao. Sudbina je čovjeku bila ispisana, izgleda, u samoj utrobi njegove majke i svaki snop njegovog genetskog materijala je ukazivao da će biti zao. Ono što je zanimljivo jeste da su uspjeli to potkrijepiti i karakterističnim izgledom problematične osobe, velik nos, velik ponos. U blizini Goražda mladić je počinio trostruko ubistvo, ubivši majku, očuha i staru nanu u porodičnoj kući. Profesionalci su istražili svaki aspekt, a glavni im je bio hereditarna dimenzija psihopatije u njegovoj obitelji. Ostalo je, čini se, manje važno, a i ono što je izneseno djelovalo je kao opravdanje samoga čina. Sredinom 20. stoljeća objašnjavajuća paradigma je izgubila svoju moć i kako to biva, oni koji su je sprovodili ostali su zatvoreni u njoj sa svakim otporom ka mogućem novom rasvjetljavanju čovjekova ponašanja. To je, također, ekranizovano u igranu seriju, u kojoj glavni protagonisti nastoje sagledati izrazito teške slučajeve sa drugih stolica, gdje ispituju najteže počinioce krivičnih djela. U centru njihovog pionirskog istraživanja bila je sredina pojedinca, psihološka dimenzija, porodični aspekti i druga područja, ali jedini način dolaska do informacija bio je ulaženje i uigravanje u svijet osobe koja kazuje priču. Društvo tada nije moglo zamisliti da se neko ne može roditi zao, te su to hladno prihvatali dok ovaj poduhvat nije donio rezultate i načine primjene. Ovaj spoj socioloških i psiholoških elemenata u objašnjavanju, naime, dugo je zadržao objašnjavajuću moć, te i dan danas ima svoj uticaj u eksplikacijama, iako se sav sud oko počinjenja krivičnog djela sveo na uračunljivost, umišljaj i nehat, što su opet finalni ishodi tih teorija. Sa neke općenite razine možemo se vratiti na mikro razinu u našim odnosima, i promisliti kako mi objašnjavamo naše zlo. Ono ne mora biti u suštini zlo, može biti naš narativ ili čak zlo koje mi vidimo kao dobro. Da li je čovjek sklon opravdavati svoje zlo, uključujući mnoge faktore ili je ipak koncept izbora na što se nerijetko oslanja? Sva maglovitost se može iskristalizirati kroz to da, kada se čovjek pomiri sa time da svoje odluke ne donosi sam, izostatit će bilo kakva promjena u budućem ponašanju i uslijedit će jedan začarani krug navika u kojima se kreće nalazeći objašnjenje u svima, osim u samome sebi. To nije uvjetovano time da osoba sama vrši introspekciju, ali realno u našem društvu ne postoji izgrađeni mehanizmi, niti kadar, kroz sisteme obrazovanja i zdravstva da uoči mnoge početke stvaranja individualnog konstrukta neodgovornosti za vlastito ponašanje. Ono što je sve više cilj odgojno-obrazovnih institucija jeste obrazovanje, a sam uzrok toga je filozofija društva i apatičnost prema drugima.


LISTENING

MY ONLY ONE


POWERED BY
Powered by Blogger.ba
Desing by #marivetluk

ON MY MIND
BROJAČ POSJETA
1283

INSTAGRAM